Svoj san u njemačkom Frankfurtu, Josip je uspio pretvoriti u stvarnost. Završio je natjecanje nakon 10 sati, 56 minuta i 46 sekundi.
Prvi osjećaj nakon ulaska u cilj.
„Vjerujte da kad sam ušao u cilj da sam bio u transu, jednostavno to je neopisivo, to treba doživjeti, toliko ljudi okolo vas, briljantno, neponovljivo”.
Kategorija u kojoj je nastupio.
„Ja sam nastupio u kategoriji od 25 do 30 godina te sam na kraju u konkurenciji 130 triatlonaca završio na 29. mjestu. Odradio sam svoj prvi Ironman, to mi je bio prvenstveni cilj”.
Nešto više o samom natjecanju.
„To je u biti bilo EP, natjecanje na kojem je nastupilo 3500 tisuće natjecatelja. Organizacije je bila vrhunski, velike pohvale svim volonterima čija je uloga ogromna jer ih je bilo jako puno i uvijek su nam bili na usluzi”.
Zašto bas ovaj Ironman u Njemačkoj?
„Radi vrućina sam procijenio da je ovaj termin nekako najbolji. Međutim, sami uvjeti na stazi su bili strašni. Vrućina je bila ogromna, pakleni su bili uvjeti, više od 800 ljudi je odustalo radi vrućine. Svakakve misli su mi prolazile kroz glavu, od odustajanja do toga što meni sve ovo treba. Imaš vremena za razmišljati, plivanje je meni najprije bilo rak rana, sada mi je najlakše, bicikla je trajala pet i pol sati. Znaš da te poslije čeka 42 km trčanja, na trčanju je bilo 40 celzijevih stupnjeva. Sada je sve to iza mene, i sretan sam, baš jesam”.
Pripreme, kakve su bile?
„Strašne, jako mukotrpne, zadnjih godinu dana ja se pripremam za ovo. U nekim svojim brojkama odradio sam negdje ukupno 1500 km trčanja, 5, 6 tisuća kilometara bicikle, baš kad je bilo ružno vrijeme onda bih radio na sobnom biciklu i kojih 400 km plivanja”.
Definitivno, velika odricanja su bila potrebna.
„Bez podrške najbližih, znači obitelji, djevojke Ene koja je samnom bila i na ovom natjecanju i davala mi podršku na svakom krugu, zatim trenera Danijela Filića, kolege iz kluba Leona Mazića koji je također bio na ovom Ironmanu ali bacila ga je s bicikle na 160 km jedna cura. Dok je došla hitna i sve obavila iscurilo je predviđeno vrijeme te je on nažalost odustao. Jako mi je krivo zbog Leona, skupa smo puno toga proživjeli, jedan drugome smo bili velika potpora i eto, morao je odustati. Međutim, vjerujem da će on vrlo skoro uspjeti kao i ja, svoj san realizirati. Hvala baš svim mojim prijateljima koji su bili uz mene, puno mi je značila njihova podrška. I dočeku koji nam priredili dečki iz kluba, nemam riječi”.
Odakle ljubav za triatlonom, kako je sve počelo?
„Ja sam stalno u sportu, ali sve je to bilo rekreativno, nogomet, boks u BK Bandits, sve je počelo s utrkom Wings for life prije godinu i pol dan. To me očaralo, jednostavno sam se zaljubio tada u trčanje, zatim plivanje i bicikliranje. Prodao sam svoj motor da bi kupio biciklu te sam krenuo s s manjim natjecanjima pripremajući se za Ironmana”.
Bilo je i problema kada je sve počelo?
„Tako je, prošle godine u u mjesecu travnju sam dobio mononukleozu što me udaljilo na nekoliko mjeseci. Međutim, to me i ojačalo, želja je bila sve jača, tada sam se i prijavio za ovaj Ironman jer to morate napraviti godinu dana prije. Povratka nije bilo, samo pripreme i puno odricanja. Eto, sve to sada uloženo mi se vratilo i mojoj sreći nema kraja”.
Prvi Bibinjac koji je odradio Ironmana.
„Ponosan sam na to, čak mislim da sam i možda najmlađi iz naše Županije”.
Prehrana, koliko je važna?
„Važan je unos kalorija, vitamina, magnezij. Međutim, kod mene je ono, najbolja je materina spiza, ahaha. Tako je i bilo, puno mesa pa su ostali ukućani znali ostati uskraćeni za koji komad radi mene. Šalim se malo, haha”.
Što dalje?
„Odmoriti dva tjedna, kreću zatim razni trialtloni na kojima ću sudjelovati. Novih izazova je puno, samo da bude zdravlja” – zaključio je Josip Bugarija.